Tetoviram tvoje ime na leđima,vežem te sidrom da ne otploviš sam...

Slike iz prošlosti,
odjednom su oživjele...
Još uvijek ne vjrujem...
Tvoji dodiri...
toliko su nestvarni
Hvata me ironija,
Pokušavam ostati hladna...
Ne uspijevam....bojim se...
što ako padnem...tko će me spasiti...
Tvoje usne...neopisive...
ne želim još jednu laž
Ne prepuštam se,ne mogu
...ne smijem...
Ponovo voljeti,
to je moj najveći strah.
Zato...molim te,
nemoj me ubiti jer neću preživjeti,
ovaj put ne.
Ova dimenzija u kojoj se sad nalazim
najbolji je izbor...
...udarac ili poljubac...
Spremna sam na sve...

Volim bez razloga...
Bez nečije molbe...
...samo nemoj postati opsesija...
Tražim zagrljaj skriven među svim ovim darovima koje nisam željela...
Podsjećam na prožvakanu kazetu...bezvrijedna...
Poput nekog iscrpljenog profesora,
nitko me ne doživljava,
A ja i dalje živim u iluziji
Pričam u prazno...
Sama pomisao na sutra...ponovo ista lica
Ili točnije maske iza kojih se skrivaju istrošena lica
Zbog proživljenih dana...
...nikad zaboravljene prošlosti...
koja i dalje hara tim nostalgičnim srcima...
Moj pogled zamišljen...u ogledalu još tužnija slika...
na stolu ostavljena čaša i još malo pive...
U dimu i dalje pronalazim tvoje ime...
Zaboraviti...ili ne
...crno bijeli svijet...
Ma stavit ću i ja masku...možda uspijem....
Prošetati kroz sutrašnji dan poput klauna s lažnim smješkom
I znam... moja će predstava uspjeti....
...ali baš me briga,ja ću i dalje voljeti...

-samo da znate nisam u depri,to sam napisala negdi prije tri tjedna al sam sam malo promjenila pa sam htjela objavit...zapravo nije bitno
ajd pusa svima

Vrijeme prolazi...
Svaki dan je kopija onog prethodnog...
Ista lica puna već viđene tuge i sreće
ili jednostavno praznine...
koraci koji vode k ljuljački...
toplina na mojoj koži,
ljepota sunca...moj mali svijet u koji nitko ne ulazi...
moje crvene starke...
predivan kontrast zelenoj travi...
uživam...
čujem zvono
i tada ponovo stvarnost...
srce počinje lupati,
u meni se javlja neki potisnuti strah,
neka tjeskoba
...ponovo ono lice...
Pravim se da ne vidim...
Prolazim poput duha...
I tako prolazi svaki dan...
čudno, ali jednostavno,
...zapravo totalno obično...


-evo neki mutavi post...nemam baš inspiracije
ajde pozdrav svima

Pogled...nedorečen...
Još uvijek boli...
To lice me tjera na plač...
Lice koje volim...ponovo...

Nada polako nestaje...ali ljubav...
Još uvijek je tu...skrivena...
Daleko od hladnog pogleda koji toliko izbjegavam,
a ne uspijevam.
Sama tvoja prisutnost budi nostalgiju...
Želju za dodirom...

Polako osjećam prazninu...
...znam da sam te izgubila...
Poželim vratiti vrijeme...
Kada smo bili sretni...
Ostaju mi samo sjećanja...

I krećem dalje...ili možda ne...
Iako znam da ovo ne želiš čuti

...volim te...

-ovo je zadnji post o njemu...moram prestati...
ali morala sam sve ovo izreći još jednom...
ajde pozdrav svima

Tragična krivnja u meni...
...ništa nisam kriva...
Trpim zbog nedostatka savršenstva...
nisam kao ona...
Nevina,dobra,uvijek u pravu...
ne krivim nju nego tebe...
Zbog nedostatka roditeljske ljubavi ubijaš mene...
obično djete koje živi svoj život najbolje što može...
...prihvaćam sve što kažeš...točnije narediš...
sve što kažeš moja je zapovjed...
...svaku izvršim najbolje što mogu,
Ali nikad onako kako ti hoćeš...
uvijek sam kriva...
iako sam navikla da nikad neću biti ono što ti želiš...
ali imam nekog tko me brani,
onu drugu stranu koja je uz mene čak iako griješim...
jer i on griješi...zna da sam čovjek,zapravo dijete...
...tada ubiješ i tog mog anđela...svojim grubim riječima...
ne daš mi da imam oslonac...
...bacaš me u samoću...
toliko si fascinantna...ubitačan pogled
koji lomi sve u meni...
odlazim u tišini pognute glave...
jer znam da ne mogu biti netko drugi...
ne mogu biti ono što želiš...
iako me to boli...
neću se promjeniti jer nemam namjeru...
neću izvšiti tu naredbu...
...ne želim biti ona niti ću ikad biti...
pomiri se s tim...

Evo jedan zanimljiv post,nadam se,neda mi se pisat ništa drugo jel će bit slično ko i zadnji post, pa evo čitajte...

1.Priznajem da djelujem hladna izvana, a zapravo nije tak
2.Priznajem da volim onaj pogled smeđih očiju iako boli
3.Priznajem da mi je najbolja frendica Livia uz Vanju,Mirnu,Petru i Anitu
4.Priznajem da već tjedan dana nisam plakala
5.Priznajem da sam dosta tvrdoglava
6.Priznajem da užasno brzo zavolim ljude iako to možda nije najbolje...
7.Priznajem da mi je Mućić najbolji frend,a uz njega Poky,Gecan,Jan...
8.Priznajem da moram kosit travu i mrzim to, sam da se zna...
9.Priznajem da sam ko klinka bila skroz plava,mislim kosa mi je bila plava
10.Priznajem da se volim smijat pa to radim i dok su mi suze u očima
11.Priznajem da sam povrijedila neke ljude i žao mi je zbog tog
12.Priznajem da radim trbušnjake doma zato kaj mi se ne sviđa moj trbuh,jebiga
13.Priznajem da me ta fucking trinaistica stalno prati
14.Priznajem da se često svađam sa starom iako nebi htjela
15.Priznajem da ne volim svoje nokte jer stalno pucaju
16.Priznajem da sam dosta neodlučna...
17.Priznajem da obožavam sunce
18.Priznajem da volim ljeto,ali budi bolne uspomene jer me odvojilo od nekih ljudi...
19.Priznajem da baš i ne volim ekonomsku smjenu
20.Priznajem da sam lijena šta se tiće škole
21.Priznajem da mi je soba trenutno tako neuredna
22.Priznajem da mi je nekak najdraža pjesma Mornarska majica od Vatre
23.Priznajem da se bojim voljet ali svejedno volim
24.Priznajem da su mi starke prije bile ružne, a sad ih obožavam
25.Priznajem da nemam pojma o latinskom a imam 4 iz njega
26.Priznajem da imam pola rodbine u Njemačkoj, a mrzim njemački i ne želim ga naučit
27.Priznajem da volim Adastru,Gunse,Bullet For My Valentine,Nirvanu,RHCP,Evanescence,Hladno pivo...
28.Priznajem da jedva čeka ljetne praznike
29.Priznajem da volim jest pizzu
30.Priznajem da nekad jednostavno poželim nestat
31.Priznajem da mrzim fiziku
32.Priznajem da sam krenula učit svirat flutu pa mi je sad žao kaj sam odustala
33.Priznajem da volim svoje M koje imam na ruci
34.Priznajem da mi fale one žute minute koje smo Livia,Anita i ja imale u osnovnoj
35.Priznajem da mi je čudan naš razred
36.Priznajem da obožavam dok se cijelo nebo bljeska i dok grmi
37.Priznajem da ne vjerujem u crkvu,a kolko mi se čini ni u boga
38.Priznajem da volim pub i zmajevo
39.Priznajem da me Poky skurio s pljugom pa imam ožiljak
40.Priznajem da sam živćana kaj nemamo klupe u parku
41.Priznajem da sanjam fkt čudne snove
42.Priznajem da nemam msn
43.Priznajem da su mi svi postovi mutavi
44.Priznajem da mi je bed kaj sam dobila 4 iz zemljopisa
45.Priznajem da je moj cucak totalno razmažen
46.Priznajem da mi treba 15 minuta od mene doma do Ivanića a imam 3 kilometra
47.Priznajem da obožavam promatrati oblake
48.Priznajem da se bojim morske trave
49.Priznajem da mi ja zastrašujuće vidjet praznu ljuljačku koja se ljulja
50.Priznajem da često imam tamne lakove na noktima
51.Priznajem da da sam zbog jednog lika bila sjebana negdi 5 mjeseci
52.Priznajem da imam zakon dizajn
53.Priznajem da obožavam putovat
54.Priznajem da spiskala sve pare koje sam dobila za rođendan
55.Priznajem da sam nekad bezobrazna,al sve kroz šalu,ne mislim ozbiljno
56.Priznajem da subotom najćešće vani pijem cedevitu,da cedevitu...
57.Priznajem da bi se htjele dobro isplesat
58.Priznajem da obožavam pjevat
59.Priznajem da obožavam hubba bubbe od višnje
60.Priznajem da nekad znam pojest cijelu čokoladu sama
61.Priznajem da najviše kod ljudi cjenim iskrenost
62.Priznajem da želim studirat medicinu
63.Priznajem da u zadnje vrijeme često slušam Be yourself – Audioslave
64.Priznajem da mi polako ponestaje inspiracije
65.Priznajem da mi je zakon pjesma Anđele od Capricorna
66.Priznajem da spavam s jednim velikim medekom pa me ćesto boli vrat
67.Priznajem da na sve pokušavam gledat pozitivno,nekad mi ne uspije al svejedno pokušavam
68.Priznajem da volim vidjet 00:00 jer to znači da me netko voli
69.Priznajem da skoro svaki dan čitam horoskop
70.Priznajem da mrzim ovu farmu kaj je sad na telki
71.Priznajem da ne volim mačke
72.Priznajem da ne volim nedjelju
73.Priznajem da ne volim lubenicu i burek,fuj
74.Priznajem da smijem van samo do11
75.Priznajem da sam luda kaj ovo pišem
76.Priznajem da imam zakon sestru
77.Priznajem da volim čitat dobre knjige al kad imam vremena
78,Priznajem da nekad volim bit sama i razmišljat
79.Priznajem da se volim smijat smjehu
80.Priznajem da jednog dana želim imat dvoje djece,jednog dečka i jednu curicu
81.Priznajem da su mi zakon imena Lana,,David,Luka,Simona
82.Priznajem da mi je zgodan Chad Michael Murray
83.Priznajem da volim gledat Dadilju
84.Priznajem da su mi među najboljim filmovima Odbjegla nevjesta,Forrest Gump,Titanic
85.Priznajem da volim gledat hororce
86.Priznajem da smo Poky i ja Livii kupili najbolji poklon za rođendan
87.Priznajem da mi se odvezo badić ćim sam ušla u more na maturalcu
88.Priznajem da nisam baš nešt posebno slavila svoj 15. rođendan
89.Priznajem da ne volim gledat tužne ljude
90.Priznajem da nekad poželim vratit vrijeme
91.Priznajem da volim vidjet dečka s gitarom u ruci
92.Priznajem da ću dok ovo napišem ić ućit hrvatski
93.Priznajem da bi se htjela zakon rolat
94.Priznajem da volim peči palačinke
95.Priznajem da se kod mene doma svi deru dok pričaju,to me zna naživcirat
96.Priznajem da volim crnu,zelenu.ljubičastu,narančastu,plavu i žutu boju
97.Priznajem da mi nikad nije pukla ruka niti išta drugo
98.Priznajem da pišem dnevnik
99.Priznajem da su oči prvo šta primjetim na nekom
100.Priznajem da sam krepala
101.Priznajem da sam savršena(ovo je za Vanju i Mirnu)

Ajde pusa svima

Sve još miriše na zadnji poljubac...
tako dalek...nestvaran...najbolji...
Još ga osjećam...
...iz moje sobe čuje se jecaj...
toliko bolan...čudan...
riječi iz mojih usta bezvoljne su,teške...
Pomisao da ću ponovo vidjeti te oči...
budi neku prelijepu gorčinu punu suza...
pokušavam shvatiti zašto sam bila slijepa...
zvuk pjesama nekako je tup...
kao da ne postoji...
držim crvenu maramu u ruci i
samo se prisjećam tog vremena
ostajem zatečena kad shvatim
da sam bila toliko sretna...
bilo je lijepo...
poželim se ponovo osjećati tako...
samo na trenutak...
da osjetim miris sreće...
da ne osjećam tlo pod nogama...
i tada probudi se nada...
...nada da ću zaboraviti ovu bol...nadam se...
tada zaspim okružena najljepšim snovima...
...i ponovo osjećam miris onog zadnjeg poljupca...

...suze na licu...ponovo...
Nešto me guši...želim pobjeći..
No moje oči ponovo traže onaj pogled,
Pogled koji više nikad neću imati...
Sanjam usne koje više neću ljubiti...
Poželim dodir...i tada shvaćam
...više nikada...
Moja tišina...toliko je glasna...
Ulazi u svaki dio tijela...
Osjećam da drhtim...od suza...
Mokri jastuci...zaspim plačući...
Jer nisam uspjela...niti ovaj put...
A bila sam toliko sigurna...
Opet sam povjerovala...tuđim riječima...
Okupana sigurnošću napravila novi korak...
Nepostojan...nestvaran...
Misli lete točno prema tebi...no okrećeš glavu...
Kao da ih ne vidiš...
Tonem sve dublje...svi primjećuju lažan osmjeh...
Nije namjerno...ali ne mogu se smijati...
Ne još...
Jednom ću moći...smijati se bez suza u očima...
A do tada...

Sorryte kaj opet pišem depresivan post...al jebiga..drugačije ne mogu...sad ne...
Ajde pozdrav svima...

Pogled koji vodi u beskraj...
Osmjeh na mom licu sve je manji...
Poljupci,nestali su u vječnoj tami..
Dodiri...zaboravljeni...
poput sranaca lutamo hodnicima...
izbjegavajuća susret...danima...
ostajem stajati zbunjena...uplašena...



živim toliko nestvarna...
kao da sam nešto propustila...
ostala u nekom prostoru prošlog vremena...
zarobljena...čekajući dodir zamišljenog anđela...
koji me vodi kroz puteve neostvarene sreće...
gledajući u daljinu...pronalazim sebe...
neopisivu...drugačiju...zamišljenu...
i samo želim ostati u tom beskraju...
želim sanjati o sreći...
pronaći nadu...koja je skrivena...
daleko od mene...
i sada padam na koljena...
umorna....
smijem se sa suzama u očima...




-samo da znate nisam u nekoj depri,al ono... znate...neznam kak da vam objasnim,komplicirano je...ajde pusa svima

Probudim se i odmah pomislim na njega...sjećanje na njegov pogled stavlja mi osmjeh na lice...i započinjem dan sretna...napokon sretna.Sjetim se njegovih usana...i tada strah...Jednostavno sva zadrhtim i bojim se...što ako sve nestane... iz nekog neobjašnjivog razloga kojeg moje srce neće shvatiti...Nakon toliko vremene biti zaljubljena i toliko sretna,još mi je neshvatljivo...toliko nestvarno...toliko ga želim zavoljeti, ali još se previše bojim...dati svoje srce na dlanu,prepustiti se...jer ne želim sve ono ponovo proživjeti...Ali već znam da ću ga zavoljeti...baš kao prvi put...još jače...jer već sada ne prođe dan, a da ga ne poželim samo vidjeti i čvrsto zagrliti...želim znati da je tu...da neće otići...jer onaj kojeg zavolim uvijek nestane...samo ga želim voljeti...i ovaj put ću uspjeti...
Pozdrav ekipi koja je jučer bila u Vrbovcu,znači Marku,Livii,Pokyu,Gecanu, ,Janu,Josipi,Tomasu,Dođeru,Cundi i Jaxu.
A pozdrav i onima koji nisu bili,znači Petri,Vanji,Aniti,ostatku Blackouta-Dariju i Tommyu ,Mirni,Mučiću,Svenu i sorryte ak sam nekog zaboravila...

Znam, osjetila sam bol...
Tu bol koja te ubije,baci na tlo...
Tada nisam shvaćala koliko je teško reći ne...
mislila sam da boli samo mene...
a sada znam,boljelo je i njega...
sada sam ja ta koja ubija,ja
sam onakva osoba za koju sam mislila da ne postoji...
da se ne nalazi u meni...ipak,
ubila sam leptira u letu...
leptira željnog samo malo ljubavi...
i to moje ljubavi...
izgledala sam poput ledene kraljice
koja nema niti malo osjećaja...
a iznutra sam plakala shvaćajući što sam učinila
...shvaćajući da sam ubila...
osobu za koju znam da joj je stalo...
nekog tko je uvijek bio tu kad ga trebam...
ali nisam si dopustila još više ju povrijediti
lažnom ljubavi...
nadam se da će preživjeti...
jer ja znam da ću još dugo
kriviti sebe...noćima sanjati
ono što se dogodilo...
i neću si oprostiti što sam povrijedila nekog
tko me voli...

Otvorene oči u mraku sobe...slušam pjesmu...
osjećam prazninu...sjećanja...tako daleka...
kao da se i nisu dogodila...pomislim...
možda sam pogrješila...što sam si to dopustila...
što sam toliko voljela...što nisam mrzila...što sam željela biti sretna,
što sam oprostila...no svaki korak je samo beskrajan,nedovršen...bezvoljan.
Hodajući sama samo poželim...tražiti i pronaći...
pronaći nekog kog ću poželjeti sačuvati ...
gledajući tog nekog ne želim gubiti smisao...
jer ću tada znati da se imam za što truditi...i neću odustati.
Ustajući iz keveta...razmišljam...zašto sam ustala...
nitko me ionako ne čeka....i takva nestvarna počinjem
dan...umorna...
Sjedim okružena praznim pričama koje nemaju smisla.
...i sada u toj buci pronalazim svoju tišinu...i
pokušavam dozvati nešto što će me spasiti...
Otvaraju se vrata dolazi još jedna slomljena sjena,
promatram je i pronalazim sebe...i tada
shvatim evo još jedno biće kojem nedostaje malo sreće.
I sada pogledam stvarnost oko sebe,vidim ljude,
tu i tamo osmjeh...no ja vraćam pogled na lice one
slomljene sjene...

Vrjeme teče poput pijeska u pješćanom satu...a ja ne osjećam da teče,ne osjećam da dišem...da sam živa...Toliko pitanja a niti jedno ne mogu izgovoriti,niti pitati jer strah me odgovora.Možda će previše boljeti, a možda ga jednostavno neće biti...istina me može ubiti.Ta njihova borba,umara me i ubija svaku nadu da ću to ipak preživjeti.Izgledaju poput dva djeteta koja se bore za istu igračku...a ja,baš poput te igračke,ne mogu progovoriti.Ne smijem reći da boli,zato što me boli to što toliko volim.Ostaju rane,veće nego one od udarca,mnogo veće...i zato ponekad poželim...jednostavno nestati.Otići daleko od svih i biti okružena bojama i šarenilom umjesto ovim odvratnim sivilom.I trenutno jedino što čekam je....proljeće...ono će me spasiti.Pretvorit ću se u žutog leptira i odletjeti...nestati...ali jednom ću se vratiti i osjetiti toplinu sreće i pružiti ljubav bez imalo straha da će biti odbačena kao da ništa ne vrijedi...tada ću nadam se uspjeti...a do tada ću voljeti iako to nikom ništa neće značiti...

Ej ljudi...sjetila sam se da bi mogla napisat post!Kod mene nema ništa posebno,a zapravo ima...imam 15 godina,baš onak lijepo okruglo,proslavila sam s frendovima iz razreda .Bili smo na klizanju pa sam sad prehlađena,kašljem ko luda,jedva dišem i tak.Napokon je prestala fucking nastava pa se samo vučem po kući i brojim muhe.A sad ću vam opisat svoj najdosadniji dan u ovoj godini.Krenem ja s dedom,sestrom i starom u Zagreb kupovat sve i svašta i taman vam mi dođemo do Žitnjaka i krepa auto.Hvala bogu došli smo do onog novootvorenog Mandija,kupili smo kaj smo mogli i čekamo mi sat i pol da dođe HAK,i sad on napokon dođe i onda još pola sata čekamo da dođe ono čudo koje prevaža aute.Lijepo oni smjeste auto i idemo mi na drugi kraj grada i napokon se dogegamo po onom snijegu i onda kažu da oni više ne popravljaju tu aute nego jedno 500 metara od onog Mandija.I sad se mi vratimo od kud smo i došli.Oni skuže kaj je autu,tamo čekamo još 2 sata,dođe moj stari s drugim autom i napokon krenemo doma.Mislim znam kak je ovo dosadno ali morala sam vam reć kak mi je bilo.E da i još nešto nakon tri mjeseca sam s nekim,vi pogodite s kim!I tak ljudi Sretan Božić,čujemo se još!!!!!!!!!

Ej ljudi,sorryte kaj me nije bilo, bila sam u kazni tri tjedna.Nisam smjela na internet,nisam smjela van i jedva sam nažicala da idem na treninge.Kod mene vam nema ništa novo,više nisam tužna baš me nekak sreća hvata,pogotovo dok vidim okićen grad,sve me podsjeća na Božić.A to vam je to od mene,evo jedna moja pjesma koju sam napisala negdi prije dva tjedna.

Kap

Ja sam sitna kap vode na dlanu
hoću li ishlapiti čekajući
ili skliznuti u rijeku suza,
rijeku suza koja me zove k sebi

Hoću li zauvijek nestati
ili ćeš me zauvijek čuvati,
čvrsto me držati ili
bez imalo srama zauvijek pustiti

Potonut ću na dno i nestati,
rijeka će me odnjeti daleko od svih,
no neću zaboraviti što se dogodilo,
tko me zaboravio i besramno dopusti da potonem na samo dno...

Pod nogama mi šušti lišće.U gradu su ostale samo prazne klupe i stepenice koje vode u beskraj...Zvono crkve,čujem jeku...Hladno,blijedo lice,kosa vijori na vjetru.Hladnoća prodire u svaki dio mene,drhtim...slaba i umorna od hoda...strah sve veći...zar ću zauvijek hodati sama...Sve je teže ići dalje i ne obazirati se na to lice, taj pogled...teško je ne okretati se i ne nadati se da te ipak netko prati,da nisam sama...ne mogu pustiti niti suzu...ne mogu plakati kad znam da je sretan...no trga me,trga me taj osjećaj tuge koji ne mogu izbaciti,suze su u očima no ne teku.Taj osjećaj se jednostavno ne miče...kao da je netko zaustavio vrijeme i neda mi da idem dalje,da krenem.Da barem mogu napraviti taj novi fucking teški korak makar pala još dublje,dublje od ove tame u kojoj sam sada...čak i to bi bilo bolje od ove bolne,razočaravajuće tišine...ovog zaborava...nestajem...

Izgubljena...daleko od ljudi i vremena...Nalazim se u ulici tame,nema kraja,koračam polako i tražim svjetlo,a oko mene samo izgubljene sjene koje traže,traže put,put sreće...Ljubav me zarobila u svoje zidine i pretvorila me u bezličnu sjenu.Čekam ruku koja će me povući nazad,koja će me spasiti od ove nepovratne dubine.Sjedim sama u kutu i čekam...naviru sjećanja...oni prekrasni pogledi zelenih očiju i izgubljeni poljupci,daju mi nadu da će se jednom ipak vratiti,da ću izaći na svijetlo i da će mi te usne vratiti toplinu,ali izgleda da je to samo nada i sanjarenje.Trebala bi krenuti dalje, ali kako?!Kako kad je srce ostalo u onom prekrasnom trenutku koji želi vratiti...kako da mu oduzmem tu ljepotu...kako da ga natjerem da ide dalje,kad se boji.Boji se svakog novog koraka jer ne želi biti povrijeđeno,ne želi prolaziti svu onu bol...a ako i krene dalje,a ne može zaboraviti...da li će nastaviti ili se raspasti na komadiće...komdiće koji će svejedno voljeti...

P.S.Za lika:Ne znam jel to već znaš...ali ja sam bolesna pa se ne mogu nać s tobom,sorry...

Evo...ponavlja se...imala sam osmijeh,imala sam poljubac,imala sam zagrljaj i taj predivan pogled,ali samo na trenutak,taj prekrasan trenutak.I onda je sve nestalo...u jednoj sekundi,ponovo očaj,patnja,tuga i šta je najgore od sveg pitanje ZAŠTO?Mislila sam da ne mogu pasti dublje i onda ovo,opet tama ,opet fucking razočaranje koje me vuče sve dublje...kad bi barem vratila vrijeme samo da to sve još jednom proživim,nije mi žao niti jedne sekunde koja se dogodila,niti jedne sekunde koja mi toliko znači...A nada,još se krije u dubini ovog zamrznutog srca koje je ostalo u onoj ljepoti koju je proživjelo,želi se vratiti ali uzalud...Koliko god mi je teško ne krivim ga,ne ljutim se jer svaki put kad ga pogledam još mi je draži...a ja to ne mogu promjeniti...Rekao je vjeruj mi,vjerovala sam,bila zasljepljena,ali i zbog toga mi je drago jer da nisam bila takva ničeg nebi bilo...Znam da mu je teško i meni je,ostale su mi samo suze u očima,pokušavaju mi olakšati bol,ali to očito može samo vrijeme...Još vidim taj pogled,osjećam taj zagrljaj,izgleda tako stvarno i ponovo se vraćam,a nebi trebala...jer će još više boljeti...a moj najveći strah je da ću ga zavoljeti i neću moći zaboraviti...razumijem kako se osjeća, bila sam tamo...i jedino što mogu reći uvijek treba razmišljati i srcem,jer samo ono zna. ..bilo zdravo ili puno modrica...kao moje...sad se mogu samo nadati...čekati...svatko odabire svoju sreću...možda i ja to jednom doživim,naravno s nadom u srcu...

Ne mogu...Tišina para ovaj glasan zvuk boli.Boli me stalno,uopće ne staje,nema stanke odmora,jednostavno boli.Sama sam u prostoru i vremenu.Hodam poput sjene sama, neprimjetna,prazna..Dali je to ono biće koje je ponekad bilo sretno? Ponekad...Oko mene je sivilo,bez imalo boje, samo praznina.Nasmješena lica, isprepletene ruke, poljupci koji lete po zraku, ali niti jedno ne pripada meni.Kad bih osjetila barem jedan poljubac i da pripada samo meni, da ponovo vidim boje...SAMO JEDAN poljubac.Suza teče,nitko ni ne primjeti,sakrijem ju poput najmračnije tajne Srce ih je puno,puknut će svaki tren,mislim da neće izdržati.Onih par končića koji ga drže na okupu sve su slabiji.Ali suze stižu, ponovo dolaze,nove i sve bolnije, udarci su sve jači, više me ne može iznenaditi koliko mogu boljeti...BILA sam sretna, ponekad...

P.S. Oprostite na ovakvom postu al tak se osjećam i nemogu pisat ništ drugo...pozzz

U dubini ove crne tame
nalazi se srce slabo
puno modrica i suza
mislim da umire samo.

Vjetar prolazi,želi pomoći
a mjesec se smješka,smije se toj boli,
ruga se srcu što više ne voli.

Bol je sve jača i razdire tišinu
a srce pada u nepovratnu dubinu,
vrana crna zgrabila je srce,želi ga za sebe,
ali ono više ne tuće...

Za to mrtvo srce
padne suza s neba
vrana ga još voli,
no srca više nema.

Hodam sama
ulicama grada
oko mene lišće pada,
sama...

Prisjećam se jednih očiju,
jednog osmijeha koji me pratio.
Prisjećam se jednih usana,
jednog pogleda koji me gledao.

Sada iza mene ostaju
samo prazni koraci,
oni isti koraci koji su
nekad bili ispunjeni.

Mokra od suza
koje padaju s neba
nastavljm korak,
sama,zaboravljena...